Intervju Pero Sudar

Pomoćni biskup vrhbosanski dr. Pero Sudar odluku Vlade FBiH o izmiještanju državne srednje škole u Travniku iz Katoličke gimnazije smatra fikcijom. Biskup Sudar priznaje kako dio svećenstva nije spreman promišljati kada podržava one koji žele podijeliti BiH i križati dijelove teritorija. Smatra kako vrh Katoličke crkve i svećenici ne trebaju odbijati donacije, međutim, nemoralno ih je uzimati od onih koji ne čine dobra djela. Izjavu Bože Ljubića, kako ne misli donacijama potkupljivati Crkvu, dr. Sudar ocjenjuje pozitivnom, ali ona nije vjerodostojna ako ima za cilj borbu za vlast.

Vlada FBiH je konačno donijela odluku da se Vrhbosanskoj nadbiskupiji u cijelosti vrati zgrada KŠC-a u Travniku. Sada tu odluku treba provesti. Što za Katoličku crkvu znači povrat te zgrade i je li realno očekivati daljnje slične poteze i za druge oduzete ili okupirane crkvene objekte? Odluka Vlade FBiH je obična fikcija. Naime, prije sedam godina je, nakon tužbe koju je podigla Nadbiskupija zbog vjerske diskriminacije, Dom za ljudska prava donio presudu prema kojoj je cijela zgrada trebala biti vraćena u roku od godinu dana. Da bismo povratak olakšali i otklonili neke nepovoljne posljedice za učenike SŠC-a u Travniku, Nadbiskupija je potpisala ugovor s Vladom FBiH, kojim je za povrat svoje zgrade bila spremna dati i dio svoga zemljišta za izgradnju zgrade SŠC-a za potrebe škola koje su još smještene u zgradi koju treba vratiti. Međutim, ni taj naknadni ugovor ni nakon sedam godina nije izvršen, pa sam u ime i uz suglasnost Nadbiskupskog ordinarijata povukao potpis s tog ugovora, koji je prekoračenjem svih rokova izgubio smisao. Unatoč svemu, čujem da Općina Travnik na crkvenom zemljištu gradi spomenutu zgradu. Ne znam kako su dobili potrebna dopuštenja, jer u daljnjim pregovorima nisam sudjelovao. Iz rečenoga je jasno kakva je provedba obvezujućih presuda, potpisanih ugovora i tretmana Katoličke crkve u FBiH. Ponavljam, riječ je o presudi vezanoj za vjersku diskriminaciju.

Financijska je kriza pogodila sve oblasti življenja u BiH. Kao promicatelj katoličkih škola, možete li u najkraćem kazati u kakvim uvjetima i s kojim poteškoćama se susreću katolički školski centri u BiH? Mislim da se može reći da katolički školski centri djeluju u prihvatljivim uvjetima. Činjenicu da su školske zgrade, namještaj i opremljenost učilima, možda, i iznad bosanskohercegovačkoga prosjeka, imamo zahvaliti isključivo našim dobročiniteljima iz inozemstva. Moje petnaestogodišnje iskustvo govori da se za dobro osmišljene projekte uvijek nađe onih koji hoće i mogu pomoći. Jasno, zahvalni smo i nadležnim ministarstvima koja, kao i sve druge ustanove od javnoga interesa, financiraju i naše škole. Kao i svi oni koji u ovoj zemlji pokušavaju nešto činiti, imamo poteškoća, ali, hvala Bogu, nisu nerješive. Mogu reći da je, zapravo, jedina poteškoća ili teret s kojima se susreću katoličke škole za Europu tužna činjenica da velik postotak naših, često ponajboljih, učenika nakon završetka srednjeg školovanja odlazi iz ove zemlje. Ni stipendije koje naša zaklada „Za mudrost i plemenitost“ nudi onima koji ostaju, nisu dostatna stimulacija jer mladi se boje budućnosti u ovoj zemlji. Velik je to gubitak. Napose, kada se zna koliko ih u tuđemu svijetu padne u najraznovrsnije mreže kriminala.

Javnost primjećuje da se u zadnje vrijeme vrlo rijetko pojavljujete u medijima sa svojim stajalištima pa i kritikama o društvenim previranjima u BiH. Zašto baš sada kada su Hrvati u izrazito teškom političkom položaju nerado iznosite svoj sud. Jeste li možda umorni ili mislite da je uzalud nekome nešto dobronamjerno predlagati? Nisam siguran da čovjek svoj ljudsku i društvenu zauzetost treba mjeriti vlastitom nazočnošću u medijima. Napose kada je riječ o našim medijima. Unatoč tome, od medija ne bježim niti za njima trčim. Svoje sud o stanju u bosanskohercegovačkom društvu i položaju hrvatskoga naroda podrobno iznosim, u suradnji s drugim članovima Komisije „Pravda i mir“, u godišnjem izvješću o stanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini. Međutim, i prošlogodišnje predstavljanje je pokazalo da analize i na pravdi utemeljeni prijedlozi malo koga zanimaju. Mi godinama ponavljamo i upozoravamo da se položaj Hrvata u BiH ne može i neće popraviti dok hrvatski predstavnici u politici ne promjene svoj odnos jedni prema drugima, prema moralnim vrijednostima i prema državi BiH.

Što sada mislite o djelovanju hrvatskih političkih elita u BiH, koliko su oni krivi što je ustavna pozicija hrvatskoga naroda na kritičnoj točki? Valja priznati da im zadaća zaštite interesa hrvatskoga naroda, u okviru kakvoće međunarodne uloge i domaće bezočnosti, nije bila nimalo lagana. Dapače. Međutim, trebalo je puno želje i negativne borbe za vlast, na jednoj strani, i još više nesposobnosti ili nezainteresiranosti za čovjeka, na drugoj, pa da ustavni položaj hrvatskoga naroda dotakne današnju točku. Jasno, najodgovorniji su oni koji su se, u ime toga naroda, svim sredstvima borili i sebi izborili najveće političke dužnosti i ovlasti. Istina, predstavnici međunarodne zajednice su takvo stanje duha hrvatskih predstavnika nedemokratski i nemoralno iskoristili a predstavnici drugih dvaju naroda okrenuli i nastavljaju opasno okretati protiv države BiH, to jest protiv svih njezinih građana i naroda.

Nedavno je u Mostaru održan sastanak tzv. kreševske šestorke. Taman kada narod pomisli da su se urazumili i da su spremni na konsenzus oko najvažnijih pitanja, oni se iznova posvađaju i pokažu sebičnost i političku neodgovornost i neozbiljnost? Teško je razumjeti a još teže prihvatiti političku psihologiju prema kojoj se radije ostaje prvi pa, ako treba, i sam na brodu koji tone, nego ga prepustiti drugome ili udružiti snage u njegovu spašavanju. Samo na prvi pogled izgleda nevjerojatno kako su ljudi otporni na zdravu logiku i demokratski, rekao bih, i ljudski odnos prema drugima bez kojega nema pomaka na planu općeg dobra. Međutim, shvatljivo je, ako se zna da je većina današnjih političara i, uopće ljudi na položajima, školovana za drukčije, to jest nedemokratske stranačke i međuljudske odnose prema kojima je šef, bez obzira na vlastite kvalitete i sposobnosti drugih, odlučivao o svemu. Za promjenu toga mentaliteta bi nam trebalo puno više vremena nego ga imamo. Teško je očekivati da se dogovore predstavnici stranaka koje su nastale raskolom. Naime, osobni interesi i međusobni odnosi njihovih čelnika i velikoga broja članstva čine nemogućim dogovor o zajedničkom dobru. Hrvatska politička scena u BiH vapi za jasno i čim prije formuliranom alternativom. Ne znam tko je može ponuditi, ali sam uvjeren da bi je hrvatski narod prepoznao. Ne gubim nadu da je moguće i da će se pojaviti.

Želio bih da u odgovoru na ovo pitanje doista budete krajnje otvoreni i izravni. Tijekom nedavnih hrvatskih predsjedničkih izbora u BiH ogromna većina svećenika je javno pozvala birače da glasuju za Milana Bandića. No, to je već prošlost. Mene zanima kako je moguće da neki u vrhu Katoličke crkve i većina svećenika po župama podržavaju opcije koje zagovaraju zasebne entitete, koje opstruiraju povratak , “križaju” neke dijelove teritorija gdje su nekada živjeli Hrvati i uz to svakoga dana posjećuju razne sudove u BiH? Koliko god bi se dalo raspravljati o vašoj procjeni o „većini svećenika“, takvome stavu i ponašanju dijela svećenika mogao bih navesti više razloga i povoda. Prvi je nespremnost vlastitoga promišlja. Bojim se ljudi koji preziru logiku, kojom nas je Bog obdario, i odriču se temeljne ljudske zadaće promišljanja. Iz nespremnosti promišljati, kao neminovnost, slijedi slijepo gledanje samog sebe i zabrinutost za svoje uske interese i probitke, što je naglašeno svojstvo velikoga broja ljudi ovoga podneblja. Kada se takav profil ljudi nađe u stanju posvemašnje strukturalne nepravde, na kakvoj je utemeljeno bosanskohercegovačko društvo, njih nije teško uvjeriti da je manje dobro jedino rješenje. Napose, kada zauzimanje za pravedna rješenja zahtijeva dugotrajnu i nesigurnu borbu. K tome, ne treba dokazivati da su sadašnji, za Hrvate posve nepravedni, odnosi u BiH izravna prijetnja njihovu opstanku pa se ni oni koji su bili protiv trećega entiteta često nekritički, podržavajući suprotna rješenja, ne mogu pohvaliti da su ovoj zemlji i vlastitome narodu bili od velike koristi. Dapače, davali su i daju dojam neshvatljive naivnosti i neosjetljivosti za položaj običnoga čovjeka. Teško se oteti dojmu da se i kod te druge strane, u velikome dijelu, radi o sitnome osobnom interesu. Sumnjam da je gore spomenuta politička alternativa moguća dok si te dvije suprotstavljene vizije, otvoreno i odgovorno, ne pogledaju u oči i ne priznaju da su obje bile i ostale u krivu.

Predsjednik HDZ-a 1990. Božo Ljubić je izjavio kako neće donacijama podmićivati i potkupljivati Katoličku crkvu kao što to radi njegov konkurent Dragan Čović, čelnik HDZ-a BiH. Znamo da Katolička crkva uglavnom živi od donacija, međutim, da bi se izbjegle takve negativne konotacije i optužbe o otvorenoj potpori nekoj političkoj stranci, imate li preporuku kako bi se svećenici po župama, pa i biskupi dakako, trebali postaviti u izbornoj godini? Svećenik ili biskup nema pravo odbiti pomoć župi ili biskupiji ni od koga jer se prilog ne daje njemu osobno, nego instituciji. Baš kao što nema pravo nikoga vratiti s crkvenih vrata jer crkva nije njegova. Ali je protiv svih moralnih načela i crkvenih zakona ako župnik ili biskup, u ime Crkve, na takvu pomoć uzvrati bilo kojim oblikom podrške nekome za koga sumnja da je svojim odnosom prema općem dobru i svojim sposobnostima ne zaslužuje. Dobro je kada ljudi iz politike reagiraju na takve pojave jer one ne štete samo Crkvi, nego i društvu. Međutim, njihova reagiranja gube na vjerodostojnosti ako to čine samo zbog borbe za vlast. Ako nije tako, zašto u konkretnome slučaju nisu reagirali prije. Znam da su neki ljudi iz Crkve na takve pokušaje reagirali davno. Istina i nažalost, ne javno.

S obzirom na siromaštvo, na neke pojave ugrožavanja sigurnosti pa i ustavnoga poretka u BiH, plašite li se radikalizacije sigurnosnih i političkih prilika u BiH? Kada je jedno društvo utemeljeno na ustavnoj nepravdi kao konačnome rješenju, kao što je to naše utemeljeno u Daytonu, onda bi zabrinutost trebala biti trajno stanje svih onih koji promišljaju i kojima je stalo do budućnosti ove zemlje. Ja se ne bojim za opstanak ove zemlje koliko se bojim za budućnost njezinih ljudi. Naime, opstanak države je moguć samo ako je ona, barem u načelu, u službi jednakopravnosti i boljitka svih svojih građana i naroda. To današnja BiH, nažalost, nije. Ne vjerujem da će nastojanje da se ova država sačuva uspjeti ako to bude važnije od sadašnjosti i budućnosti njezinih građana i naroda. A čini mi se da se mnogi brinu samo za to i da je “braneći” dovode u pitanje. Jedino jamstvo ove zemlje jest nastojanje da svim njezinim građanima i narodima bude bolje. Te želje niti nastojanja ne vidim kod domaćih političara a, nažalost, ni kod međunarodnih predstavnika. Kako nam je nužno istina i praksa da su, umjesto sučeljavanja i isključivosti, suradnja i prihvaćanje jedino jamstvo da će svima biti bolje.

Nedostaje ekumenskog dijaloga Prepoznatljivi ste po zagovoru dijaloga između naroda i vjerskih zajednica. Na kojoj je razini taj dijalog u BiH? Bojim se da ekumenskim i dijaloškim nastojanjima u BiH, kojih na pojavnome planu ne nedostaje, fali više duše i iskrenosti. Crkve i vjerske zajednice neće bez ove dvije temeljne odrednice ekumenizma i dijaloga izvršiti svoje, od Boga primljeno, temeljno poslanje služenja čovjeku. Ne vjerujem da je civilizacijski iskorak iz začaranoga i zatrovanoga kruga isključivosti moguć bez povratka temeljnim moralnim vrijednostima pravde, istine i, ovoj zemlji nekada tako svojstvene, ljudske solidarnosti.U tome povratku nezaobilaznu ulogu imaju crkve i vjerske zajednice. Naime, mnogim ljudima su nanesene i nanose se nepravde koje nije moguće ljudski podnositi i preživjeti bez nadnaravne motivacije. I to one koja u svome središtu ima čovjeka jer je čovjek. Do nje nije moguće doći ni religioznošću koja se ljubomorno i panično zatvara u sebe niti onom koja, u ime navodne otvorenosti, niječe razlike. I jedna i druga su krajnosti koje niječu čovjeka. A po svojim plodovima su tako prepoznatljive na ekumenskoj i dijaloškoj sceni u BiH. Zbog navedenoga, ali i još puno toga, ekumenizam i dijalog nemaju alternative. To su potvrda i provjera vjerodostojnosti vjere u Boga i ljubavi prema čovjeku.

Isprika ohrabruje Kako komentirate istup novoga poglavara Srpske pravoslavne crkve Irineja, u kojem je dosta ružno govorio o muslimanima? Ima istina i stanja koje ni kod sebe ni kod drugih ne možemo ni promijeniti ni popraviti samo time da ih, u obliku optužbe, javno iznosimo. Naprotiv, tako ih činimo još otrovnijima. To se, nažalost, toliko puta ponovilo a još nismo naučili da je takve istine i stanja moguće mijenjati naglašavajući i promičući one ljepše i konstruktivnije istine na svim stranama. I nije patrijarh Irinej prvi koji je iznio ono što mu se čini loše kod drugih. Čulo se i od najviših vjerskih službenika na ovim stranama i gorih i opasnijih kvalifikacija. Ali se nisu čule isprike. Patrijarh Irinej je imao snage javno to učiniti. I to kao primjer ohrabruje.

Razgovarao: Antun Mrkonjić