Hercegovci ne smiju biti žrtve naših kriza [ Davor Butković ]

Jedan bezazleni, gotovo rutinski novinski tekst o okolnostima ustavnih promjena, što smo ga prošli tjedan objavili kolega Augustin Palokaj i ja, punih je šest dana najkomentiraniji članak internetskog izdanja Jutarnjeg lista: dosad je pod tim tekstom, koji govori o raspoloženju hrvatskih građana prema ukidanju prava glasa Hrvatima u dijaspori, objavljeno više od pet tisuća postova!

Ishod predsjedničkih izbora ili pad Ive Sanadera (kao i pokušaj povratka Ive Sanadera) izazvali su znatno manje reakcija. Sadržaj ovih reakcija donekle je karakterističan za hrvatsku internetsku sferu: ljevičari i desničari, postpartizani i postustaše vrijeđaju se i kontaminiraju medijski prostor, prenosi Jutarnji.

Kao Srbi do Oluje

No, ono što je specifično za reakcije na članak pod naslovom “Svaki drugi Hrvat za ukidanje prava glasa dijaspori” jesu izljevi mržnje protiv Hercegovaca. U nekim se postovima Hercegovcima, kao i Hrvatima iz Bosne, čak oduzima nacionalnost, pa ih se naziva katolicima iz Bosne: u većini protuhercegovačkih komentara dominira zgražanje nad navodnim hercegovačkim primitivizmom, koje, objektivno rečeno, odaje primitivizam ili, barem, krajnju netoleranciju ljudi koji su to napisali.

Kada bismo željeli pretjerivati, konstatirali bismo da trenutni odnos dijela javnosti prema Hercegovcima zamalo da podsjeća na odnos hrvatskih službenih medija prema Srbima od kraja 1992. pa do Oluje (ok, Hercegovca nitko neće nasilno iseliti iz stana, niti će se, ako se to dogodi, naći netko da to opravda i blagoslovi, niti će se visoki državni dužnosnik useliti u stan iz kojeg je izbačen Hercegovac, kao što su se useljavali u stanove iz kojih su bili izbačeni Srbi).

Govorimo li, pak, bez imalo pretjerivanja, činjenica je da protuhercegovačko raspoloženje u hrvatskoj javnosti doživljava svoju drugu kulminaciju. Prva se kulminacija dogodila 2000., kada je HSS snimio jedan od najsramotnijih, rasističkih spotova za neku od svojih kampanja (spot je ismijavao Hercegovce), i kada je Stipe Mesić u svojoj prvoj predsjedničkoj utrci namjerno, svjesno, potpaljivao protuhercegovačke sentimente. U ono se doba protuhercegovačko raspoloženje, koliko god bilo neukusno i duboko nemoralno, barem donekle baziralo na političkim činjenicama.

Danas su disperzirani

Činjenica je da su u drugoj polovici 90-ih Hercegovci bili nadpredstavljeni u vlasti. Godine 1999. najmoćniji Tuđmanov savjetnik bio je Hercegovac dr. Ivić Pašalić. Hrvatska se u proljeće te godine opraštala od ministra obrane, Hercegovca Gojka Šuška. Policijskom obavještajnom službom ravnao je Hercegovac Ivan Brzović. Velik broj aktivnih generala, od tragikomičnog Ćesića Rojsa do mnogo opasnijeg Milenka Filipovića, bili su Hercegovci. Mala regionalna skupina tada je vladala velikim dijelom državnog, represivnog aparata, što je izazivalo zazor i pobunu velikog broja građana. Danas je situacija sasvim drukčija: više ne postoji nikakva kompaktna hercegovačka grupa u državnom vrhu, u vojnom i policijskom vrhu, kao niti u hrvatskom poslovnom establišmentu.

Naprotiv, poznati Hercegovci disperzirani su u različitim sferama našeg društvenog, političkog i sportskog života, u kojima su uobičajeno uspješni: bilo da je riječ o pojedinim menadžerima, o sportašima ili o političarima, koji ne zastupaju nikakve klanovske interese, poput Josipa Leke iz SDP-a. Hercegovci, realnim padom utjecaja Međugorja, više ne drže važne pozicije u Katoličkoj crkvi.

Pa ipak, Hercegovci, koji su, dakle, danas tek jedna rasuta grupacija s nekoliko zajedničkih, gotovo hereditarnih osobina, figuriraju kao dežurni krivci za brojne hrvatske frustracije. Razlozi za takvo sramotno stanje relativno su jasni.

Vjerujemo da je u općem interesu da Hrvati nastave živjeti u BiH, nakon što se, uslijed i HDZ-ove politike, njihov broj u protekla dva desetljeća zamalo prepolovio. Vjerujemo, također, da je svakom pristojnom čovjeku upravo odiozno prebacivati svoje frustracije na objekt kolektivne krivnje, što su, u posljednje vrijeme, nažalost, ponovo postali Hrvati iz zapadne Hercegovine.

Davor Butković [ jutarnji.hr ]